Pandemija straha i ocean Ljubavi
U posljednje dvije godine svjedoci smo pandemije. Pojavno ona izgleda kao zarazni virus koji se širi (nazvan „C.19“) pa ljudi poduzimaju različite mjere zaštite i nastoje se ponašati „odgovorno“, bez da stvarno razumiju što je odgovornost!
U tom periodu jedan drugi i opasniji virus se širi ljudskim umovima – strah!
Ovaj virus nije fizičke prirode i znanstvenici ga ne mogu izolirati u svojim epruvetama. Izgleda da se baš zato o njemu malo javno govori, a odgovornošću se proglašava mehaničko djelovanje nošenja maski, cijepljenja i provođenja različitih zabrana.
No ignorirati činjenicu da je golem broj ljudi pod jakim utjecajem straha i ne poduzimati ništa u vezi toga vrlo je neodgovorno!
Kada emocija straha i misli koje je potiču puste krojenje u čovjeku, tada se i njegov imunitet sustavno oslabljuje iz dana u dan. Posljedica toga je da nikakve fizičke mjere ne mogu učiniti da se kolektivni imunitet (zbroj svih pojedinačnih) suprotstavi fizičkom virusu „C.19“ već gotovo 2 godine.
Odgovornost je Svijest ! Odgovoran je onaj tko razumije kako u neprestanom stvaralačkom procesu čovjek iskušava posljedice onoga što stvara, pojedinačno, a onda i kolektivno.
Pri tome čovjek nije bespomoćan kako izgleda, jer nasuprot gore opisanoj odbojnoj sili stoji najmoćnija privlačna snaga u svemiru – Ljubav! Piše se velikim slovom jer proizlazi iz Univerzalnog Izvora!
Ljubav je sve što jest! Kada živimo s tom istinom, svakodnevno tražeći, misleći i radeći s Ljubavlju u srcu i umu, tada se strah ukida poput snijega koji se topi na suncu.
Ili kako je književnica Vesna Krmpotić to prekrasno opisala u svojoj knjizi o djevojčici „Troočici“ , tamo gdje je Svjetlo, tama ne može opstati.
To je nešto što se spoznaje Srcem a ne umom. Jačanjem snage Ljubavi u nama, strah neće biti hranjen našom životnom energijom, a ta energija se onda koristi kako bi naše stanice lakše razlikovale i djelovale – odnosno za jačanje imuniteta!
Ovdje je prepisano poglavlje „Na Silvestrovo“ iz gore spomenute knjige. Prigodno je kako bi nas inspiriralo da dobrim mislima ispratimo staru i dočekamo novu godinu. No prigodno je i za čitanje u bilo koje doba godine, jer svaki je dan nov i u njemu stvaramo. Što točno, biramo sami !
Na Silvestrovo
Djevojčica Troočica odlikovala se nekim neobičnostima. Jedna od neobičnosti bijaše ta da je na Silvestrovo odlazila u postelju ranije nego inače.
Uzalud su joj roditelji i prijatelji natukali da te večeri bdije s njima. Stol je bio pretrpan kolačima i pečenjem; kuća je odzvanjala od smijeha i žamora, jer dolazili su susjedi i prijatelji da se svi zajedno provesele posljednje noći u godini.
„Imam noćas važan sastanak“, govorila je Troočica roditeljima svake silvestarske noći. „Ne smijem zakasniti“.
Roditeljima bijaše žao što je baš te noći važan sastanak, no poštovali su njezin dogovor. A važan je uistinu i bio.
Bio je to sastanak sazvan u čast obje godine: one koja odlazi i one koja dolazi. Na sastanku se govorilo o tome što valja učiniti da se podupre veselje i dobrobit Nove godine.
I dok se u njezinu domu orila pjesma i prštala šala, dok se pilo, jelo, gledalo televizijski program, odlazilo i dolazilo, nazdravljalo i bacalo prskalice, dotle je djevojčica spavala širom otvorenoga trećeg oka. Kroza nj je kao kroz ljubičasti tunel odlazila u jednu veliku dvoranu bez zidova. U sredini dvorane nalazio se stol u obliku potkove. Za stolom su već sjedili uzvanici iz svih krajeva svijeta. Neki su bili s Urana, neki sa Sjevernoga pola, neki iz prašume oko rijeke Amazone. Oni su razgovarali mislima, usta su im služila samo za smiješenje.
Troočica je utrčala posljednja. Ali nije zakasnila, jer je Učitelj ušao upravo poslije nje. Sjeo je na čelo potkovice.
„Godini koja odlazi valja otpjevati pjesmu za sretan rastanak“, rekao je Učitelj mišlju koja je svjetlucala kao dragulj. On je bio Učitelj Svjetlosti.
„Ljudi dobrodošlicom dočekuju onoga tko dolazi; s jednakom bi dobrom voljom morali ispratiti onoga tko odlazi. Valja zahvaliti za sve što je bilo lijepo, prije nego što primite ljepotu koja tek dolazi.“
Pošto je to izrekao, prisutnici počeše jedan po jedan slati svoju zahvalu Staroj godini. Od njihovih misli sve je u dvorani svjetlucalo, i Stara se godina zakrijesila kao božićno drvce, pa se počela klanjati na sve strane. Posljednja joj se obratila Troočica.
„Draga Stara godino, neizmjerna Ti hvala što je moja mama u tvoje vrijeme rodila malog bracu. Zbog toga ćeš ostati u mom sjećanju kao divna i draga godina. A i moj braco će te pamtiti dok bude živ.“
U tom času se mali braco nasmiješio. Ležao je u svojem krevetiću na planeti Zemlji, no kao da je čuo što je kazala njegova sestrica. Čuo je, čuo – ta i on je bio dijete svjetlosti.
Učitelj je zatim poslao ovu misao:
„Ali nije uvijek bilo sve lijepo u Staroj godini. Primjerice, imali smo poplavu, a i ljetina je stradala od grada.“
Svi u svojim mislima uzdahnuše.
„Zašto se takvo što uopće događa?“ htio je znati jedan od nazočnika.
„Događa se zbog zlih misli“, objasni Učitelj. „Kad netko pomisli nešto ružno, ili kada poželi drugome zlo, onda je u svijet ispaljen crni metak. Pa kad se u prostoru nađe mnogo takvih ružnih misli dolazi do eksplozije – nečujne, ali razorne.“
„Što – zar misli izazivaju i potrese?“
„I potrese i poplave i suše i vulkane i ratove“, pridoda Učitelj, a misao mu je svjetlucala sjetno poput mjesečeva kamena. „Najtužnije je što ljudi ne shvaćaju.“
Svi su šutjeli, a glave su im nalikovale na mutna stakalca.
Tad Troočica poželje da nešto upita Učitelja. Prije nego što bi išta rekla običavala je sebi postaviti pitanje: „Je li ono doista važno? Što će se uistinu izgubiti ako to ne kažem, a što dobiti ako kažem?“ Zbog takvih pitanja upućenih sebi, rijetko je kad govorila. No, večeras se ohrabri i pošalje svoju misao Učitelju:
„Kako bismo mogli stati nakraj zlim mislima?“
„Ti si to upitala uime svih nas“, odvrati Učitelj. „Jer svi bismo rado znali odgovor. Neka svatko kaže što misli.“
Odjednom i jednogrlice prosuše se misli iz svih prisutnih glava:
„Zle ljude treba zatvoriti u olovne komore da im misli ne mogu prodrijeti van.“
„Treba podići jače nasipe na rijekama.“
„Treba sagraditi kuće koje se ne mogu srušiti.“
„Treba izumiti stroj koji će presretati crne misli i uništavati ih.“
Kada su se sve glave izredale, Učitelj se obrati Troočici:
„Zašto šutiš, Troočice? Ti si prva postavila pitanje – možda znaš i odgovor?“
Troočica jedva čujno pomisli:
„Trebalo bi da dobri ljudi češće misle dobre misli i da sa više žara žele nešto lijepo. Da bude barem toliko dobrih misli koliko ima i zlih. Pa bismo poslije mogli širiti i jačati dobre. Onda bi pretegnule na našu stranu.“
Svi su šutjeli. I glave sad više nisu mutno svjetlucale. Naprotiv, iskrile su kao prskalice.
Učitelj je pomiluje svojom jasnom mišlju:
„Hvala ti, Troočice, ti si jedina kazala kako se uistinu može zaustaviti zlo. Pokazat ću da si imala pravo!“
Učitelj svjetlosti kucne prstom po stolu. Dvorana bez zidova ostade sada i bez poda. Stol – potkova lebdio je s Učiteljem i njegovim uzvanicima u tišini i praznini svemira. U dubini ugledaše samotnu plavu točkicu koja se vrtjela oko sebe i jurila nekamo u mrak. Kao pod povećalom, plava točkica naraste do krupnog plavog safira, potom se poveća do velike lopte s obrisima kontinenata.
I dalje je povećalo povećavalo plavu planetu Zemlju. Uskoro ugledaše planinske vrhove, rijeke, jezera, talase na oceanu, gradove, ceste, šume i mostove.
Povećalo se zaustavi nad golemim vijencem Himalaje. Uze se spuštati nad samotne visoravni; išlo je polako, kao da nešto traži. Zađe u gudure, među stijenje i pećine. I odjednom pod povećalom zatitraše svjetalca koja su gorjela u toj osami. Od svjetalaca se širila toplina i narančasti sjaj.
„Jesu li to vatre pećinara?“ pitao je netko.
„Ne“, reče Učitelj, „to je svjetlost u ljudima. To su ljudi – svjetiljke. Oni žive sami na nepristupačnim mjestima i šalju svoju svjetlost onima koji je nemaju. Nitko za njih ne zna osim njih samih.“
Potom povećalo jurne nad krovove dolinskog sela. Spusti se sasvim nisko i privuče u sebe sliku neosvijetljene izbe kojom se kretalo nekoliko tamnih spodoba.
„Zašto je kod njih tako mračno?“, upita opet netko. „Zar nemaju uljanicu? Ili luč?“
No vatra koja je plamsala na ognjištu bijaše također tamna i hladna.
„U njihovoj izbi tamno je od njihovih misli“, objasni Učitelj. „A sada gledajte kako tama privlači stvorove tame!“
Vidješe kako kuću oblijeću šišmiši u sve gušćem jatu. Jato se poče grušati u crnu tvar koja se širila prema drugim kućama. Psi prestadoše lajati, krave u staji mukati, ljudi se u snu trzati.
Iznenada u taj mrak uleti zraka svjetlosti iz daleke pećine. Crna se gruševina rastoči, iz nje jurnuše uvis šišmiši i netragom nestadoše. Oko one kuće postade svijetlo i vatra na ognjištu zaplamsa narančasto i toplo.
Povećalo je putovalo dalje nad zemljom i otkrivalo tamne mlake sebičnosti i kaljuže nečistih želja. Tu i tamo zalelujalo bi u tom mraku pokoje samotno ljudsko svjetlo. Ono je svojim zrakama rasijecalo tamu i na mjestu gdje bi je taknulo, tama je postajala svijetla.
„Učitelju“, prošapće Troočica, „meni se čini da mraka uopće nema.“
„Kako to misliš Troočice?“, dobaci joj misao netko s kraja stola – potkove. „Mi vidimo da mraka ima.“
„Oh ne“, uzvrati Troočica, „to što mi vidimo nije mrak. To je samo mjesto gdje nema svjetlosti. A to nije isto što i mrak. Ne, mjesto gdje nema svjetlosti nije isto što i mrak. To je samo mjesto gdje nema svjetlosti. A mjesto gdje nema svjetlosti… „
Učitelj svjetlosti se nasmije i prekine je.
„Ovo što si otkrila neka bude naša dobrodošlica Novoj godini. Ona čeka da se otisne u prostor oko Sunca. Hoćemo li obećati Novoj godini da ćemo je poduprijeti svojim dobrim mislima još više nego što smo podupirali Staru?“
Iz svih glava prasne tada mali vodoskok svjetla, dvorana zablista, zablista i ponoć, a Nova godina skoči u putanju oko Sunca smijući se poput praporca.