Postizanje radosti ne ovisi o okolnostima
Stanje sreće jedna je od osnovnih ljudskih želja. Raznim čestitkama upućujemo je jedni drugima, a „želim biti sretan“ jedan je od najčešćih odgovora na pitanje o tome što si i sami priželjkujemo.
Promatrajući ljudske potrebe mnogi će pomisliti kako čovjeka od stanja ispunjenosti dijeli postizanje određenih životnih ciljeva. U našem društvu nedostatak pitke vode ili glad nisu primarni problemi, no neimanje posla ili mjesta za samostalno stanovanje mnogim se ljudima čini kao prepreka koja rezultira osjećajem nezadovoljstva i neispunjenosti.
Da li stanje dobrobiti i životna radost zaista ovise o okolnostima samog života?
Samoostvarenje kao dio piramide ljudskih potreba
Američki psiholog Abraham Maslow (1908. – 1970.), osnivač škole poznate pod imenom „humanistička psihologija“, ističe kako fiziološke potrebe (disanje, hrana, san, kretanje …) trebaju biti prve ispunjene te kako nakon njih slijedi potreba za sigurnošću, potreba za pripadanjem i ljubavlju, potreba za poštovanjem te se na samom vrhu nalazi potreba za samoaktualizacijom ili samoostvarenjem.
Drugi dio njegove teorije bavi se proučavanjem zdravih samoostvarenih ljudi. Njih Maslow definira kao one pojedince koji su iskoristili sve svoje kapacitete, potencijale i talente. Također zaključuje kako samoostvareni ljudi prihvaćaju sebe i druge takve kakvi jesu, sposobni su nositi se sa svojim brigama i podržavati druge ljude.
Vrijednosti koje ih definiraju poput spontanosti, jednostavnosti, skromnosti te nezavisnost od kulture i okoline u kojoj žive, otkrivaju kako stanje životnog zadovoljstva kod takvih ljudi u manjoj mjeri ovisi o okolnostima nego kod većine drugih.
Razlika između sreće i radosti
Definiranje sreće predstavlja jedan od većih problema moderne psihologije.
Prva vrsta definicija određuje sreću kao rezultat ponašanja koja izbjegavaju ili se suprotstavljaju silama koje uzrokuju nesreću (bol, patnju ,tugu … ) te su više orijentirane na aktivno zadovoljstvo i postignuća.
Druga vrsta definicija govori da je sreća trajno, pozitivno emocionalno stanje koje uključuje smireno zadovoljstvo svojim životom. Takvu vrstu sreće mogli bi opisati (definirati) kao životnu radost.
Mogli bi zaključiti kako je za postizanje stanja „vanjske“ sreće potreban i vanjski poticaj u smislu određenih okolnosti te kako su takva stanja prolazna i kratkotrajna. S druge strane, oblik sreće koji opisujemo kao radost, koju karakterizira naviranje pozitivnih emocija iznutra, unutrašnji je proces koji ne ovisi o vanjskim okolnostima.
Smirenje uma kao preduvjet trajnog zadovoljstva
Istočna filozofija i duhovna učenja često ističu kako je jedina prava i trajna sreća (sukha) ona koja dolazi iz spoznaje vlastite cjelovitosti i ne ovisi o vanjskim okolnostima.
Drevni indijski mudrac Patanjali, u svojim Joga Sutrama (1:33) daje upute o tome kakav način ponašanja dovodi do trajne sreće i stalne radosti:
„Gajeći stavove naklonosti prema sretnima, suosjećanje za nesretne, divljenje prema nadarenima i ne pridavanje važnosti zlu, um zadržava svoju nesmetanu smirenost.“
Radost kao osobni izbor
U odluci da želimo biti ispunjeni radošću bez obzira na okolnosti, nužno se suočiti sa suprotnim idejama i vjerovanjima koja su u nama, a koja onemogućuju izražavanje radosnog dijela naše prirode.
Vjerovanja kako je život težak, kako nedostaje koječega i slično, obilno potvrđivana osjetilnom sviješću o kojoj vanjska sreća isključivo i ovisi, mogu biti promijenjena aktivnom upotrebom volje.
Izreke poput „svatko je kovač svoje sreće“ , „ono što hraniš to raste“ ili „um je stvaralačka sila“ ostaju samo beživotne riječi ukoliko se radosne misli svakodnevno ne odabiru i ne ponavljanju.
Bez ikakvog negiranja naših osjećaja prema trenutnim okolnostima, uvođenjem i ponavljanjem novih radosnih misli možemo iskustveno doživjeti kako se iz dana u dan uvećava i naša životna radost.
Za kraj izdvajamo citat iz knjige „Svi anđeli su ovdje“, u kojoj autorica preporučuje: „Recite sebi: život je radost i ja se toga prisjećam svakog dana, sve više i više.
Napisala: Podrška zdravlju”
